Za određivanje stvarne doze UV talasa, koju dobija fluid, u Evropi i Americi koristi se metod biodozimetrije. Suština metode je u određivanju postignutog stepena inaktivacije mikroorganizama. Danas postoji nekoliko protokola za atestiranje biodozimetrije, donetih od austrijskog instituta za standarde (ONORM M 5873-2), američke Agencije za zaštitu životne sredine EPA (Draft 6/03) i Nemačkog udruženja za vodu i gas (DVGW). Iako u ovim protokolima ima izvesnih razlika u obradi rezultata i sprovođenja procedura, oni se u suštini ne razlikuju. Saglasno ovim protokolima na uređajima se proveravaju i druge tehničke karakteristike postrojenja kao što su podobnost upotrebljenih električnih sklopova, bezopasnost upotrebljenih materijala, pouzdanost sistema kontrole dobijene doze UV talasa. UV senzori korišćeni u opremi moraju da odgovaraju tačno propisanim uslovima, koji garantuju adekvatno merenje intenziteta UV talasa na germicidnoj talasnoj dužini. Cilj biodozimetrije je provera parametara koje daje proizvođač, za dopušteni period eksploatacije uređaja, u uslovima minimalnog, srednjeg i maksimalnog protoka fluida, sa sniženjem snage UV lampi izazvane starenjem i za različite stepene propustljivosti UV talasa u fluidu. Sama procedura biodozimetrije sprovodi se u nekoliko etapa. U prvoj etapi određuje se kalibraciona kriva UV osetljivosti mikroorganizama, po kojoj se docnije izračunava stvarna doza UV talasa. Kalibraciona kriva dobija se u laboratoriji. Zaražen opitnim mikroorganizmima fluid se izlaže različitim dozama UV talasa, stepen inaktivacije mikroorganizama se nanosi na ordinatu a doza UV talasa na apcisu. Po protokolu za vodu ONORM i DVGW kao opitni mikroorganizam koriste se spore bakterije Bacillussubtilis. U drugoj etapi se određuje usaglašenost dobijenih rezultata sa podacima koje je proizvođač opreme dao za različite uslove eksploatacije.